• home
• o nama
• usluge
• kontakt

Reljef rimskih robova

Ako uzmemo u obzir sve arheološke nalaze na otoku Braču, koji nisu uklonjeni s lokaliteta na kojem su pronađeni, jedan je od njih osvojio puno naših simpatija. Možda su drugi i ljepši i veći, ali je kameni reljef Herakla u antičkom kamenolomu Rasohe iznad Splitske na samom vrhu naših terenskih arheoloških ljubimaca. Heraklo je postao oličenje nadljudske snage u borbi protiv zla i zbog toga su ga rimski robovi, kao svog zaštitnika uklesali u živoj stijeni. Prisjećamo se Nazorovog galiota, pa zamišljamo kako su robovi, kada bi im bilo najteže, samo pogledali u Herakla i to bi im dalo dodatnu nadu i snagu za preživljavanje još jednog dana u zatočeništvu.

Reljef je nastao je negdje potkraj III ili početkom IV stoljeća, u vrijeme kada se u ovom i dva susjedna kamenoloma (Plate i Stražišće) vadio kamen za izgradnju Dioklecianove palače. Napravljen je u niši visine osamdesetak centimetara, a prikazuje najvećeg grčkog junaka Herakla (u rimskoj mitologiji Herkul), čije ime u prijevodu znači Herina slava, a dobio ga je kako bi se ublažio Herin gnjev. Prikazan je s toljagom u desnoj ruci, u lijevoj drži Hesperidine jabuke, a preko ramena mu je prebačena koža Nemejskog lava. Za poznavatelje grčke mitologije ovo su jasni simboli dvanaest Heraklovih zadataka (Nemejski lav, Lernejska hidra, Kerinejska košuta, Erimantski vepar, Augijine staje, Stimfalske ptice, Kretski bik, Diomedovi konji, Hipolitin pojas, Gerionovo stado, Hisperidine jabuke i Hadov troglavi pas Kerber).

Na slici je reljef Herakla, tužna priča iz antičkog kamenoloma Rasohe iznad Splitske.

Statut bračke komune

Statut bračke komune je skup pisanih odredaba kojima se regulirao život na otoku. Zbog same činjenice da je centralna vlast dopustila Velikom vijeću, kao vrhovnom organu komunalne vlasti, da samo bira kneza i upravlja po vlastitim odredbama, Statut bračke komune bio je izuzetno važan za tadašnju autonomiju otoka.

Ne zna se točno vrijeme kada je nastao prvi Statut bračke komune, jer se u Statutu iz 1305. godine navodi da se njime obnavljaju propisi iz 1277. godine, a sigurno je da i oni datiraju iz još ranijih vremena. U prilog tome govori činjenica da se u prijepisu kartulara Sv. Ivana Krstitelja u Povljima iz 1250. godine (najstarijem sačuvanom hrvatskom spisu), u kojem se iznose podaci starijeg spomenika iz 1184. godine, spominju komunalni organi i komunalne službe pod jednakim nazivima kao i u Statutu iz 1305. godine.

Dok nismo započeli s radom na monografiji, čitanje zakona prije spavanja nije nam baš bio pojam dobrog provoda, no ovaj je Statut to promijenio, jer ne postoji ni jedan zapis koji bi tako slikovito dočarao nekadašnji život. Pošto je u posljednje vrijeme aktualno pitanje rada nedjeljom, da vidimo kako je on bio reguliran na Braču prije više od 700 godina: "Hoćemo i naređujemo da se neprikosnoveno primjenjuje odredba da se ni jedna osoba bilo kojeg društvenog položaja bilo od sada unaprijed ne usudi niti odvaži raditi u nekim nedjeljnim danima i zapovjednim svetkovinama pod prijetnjom kazne od dvadeset malih solida za svaku takvu osobu i za svaki put. Polovina te kazne neka pripadne komuni a druga polovina prijavitelju".

Na slici je naslovna stranica Statuta bračke komune, na kojoj je bračkom grbu pridodan mletački lav.

Stari zanat - koncapijat

Kada radite na etnološkom i prije svega etnografskom prikazu otoka Brača, može vam biti sve, samo ne dosadno. Za razliku od npr. svih čari arheologije, kod etnografije ipak govorimo o vremenu koje nam je puno bliže, proučavamo materijalnu, duhovnu i društvenu kulturu otoka Brača, što su ujedno i tri osnovna područja istraživanja kojima se etnologija bavi. Kao i u ostalim istraživanjima otoka i kod etnografije smo se najviše oslonili na, nama omiljena, terenska istraživanja. Zabilježili smo i prikupili toliku količinu materijala, da nam je već u ovom trenutku žao, što za veliku većinu neće biti mjesta u monografiji. Prije nego što krenemo s pričom o sašivenom pijatu, zahvalili bi se barba Petritu Fabjanoviću, koji nam je stavio na raspolaganje svoju ogromnu kolekciju bračkih eksponata, pomogao nam svojim znanjem, literaturom, poznanstvima, savjetima, usmjerio nas, nasmijao i pružio ruku. Zahvaljujemo čovjeku koji voli Brač, više nego što Brač voli sam sebe.

U konobi obitelji Sapunarić u Ložišću, pažnju nam je privukao neobičan tanjur i ponukao nas da istražimo zašto je "sašiven". Je li netko ostao bez ljepila, možda bio toliko siromašan da je trebao sašiti tanjur ili je samo vježbao svoju vještinu i bio snalažljiv? Saznali smo tako za koncapijate (tanjurare), zanatlije koji su se bavili popravkom razbijenih keramičkih tanjura i drugog suđa. Pomoću trapnja bi spretno spojili slomljene dijelove, a žica kojom se tanjur vezivao ostajala je vidljiva.

Na slici su sašiveni pijat i trapanj, iz konobe obitelji Sapunarić u Ložišću.

Samouki kipari otoka Brača

Umjetnost koja se rađa iz čistog ljudskog poriva, oslobođena svih normi i okvira, iskrena potreba običnog čovjeka za stvaranjem. Ne trebamo je krstiti imenima poput narodna, provincijska ili naivna umjetnost, već svaki njen rezultat moramo prihvatiti kao malo remek djelo samoukog umjetnika, koji je kopirajući samog sebe, stvorio vlastit i prepoznatljiv stil.

Istražujući djela samoukih umjetnika otoka Brača, u stvari smo otkrivali nazaustavljiv poriv za stvaranjem što se rađao u čovjeku, koji se po ničem drugom nije razlikovao od svojih sumještana. Radio je iz praktičnih (zavjetni darovi, križevi, nadgrobni spomenici) ili estetskih razloga (razni brodski i kućni ukrasi), stvarajući jedan svoj svijet u kamenu, drvetu i metalu, koristeći nezamislive alate (F. Pavlov - britvom rezbario kamen). Iako je najveći dio samoukih umjetnika ostao nepoznat, u monografiji ćemo odati počast njihovim djelima, a ovom prilikom spomenuti samo neke od znanih, kao što su Michiele Kuiš, Martin Cerinić, Frane Pavlov, Bariša Vrsalović, Tomo Borojević, Ivan Dragun, Ivan Cvitanović, Lovre Jakšić, Ivo Marinković, Frane Antonijević, Stipe Ivčević, Ive Kora, Juro Adulmar ...

Na slici je Sv. Juraj, izrađen kao zaštitnik kuće, rad meštre Martina (Martin Cerinić iz Bobovišća).